CRKVENE VESTI I AKTIVNOSTI / CHURCH NEWS AND ACTIVITIES

Ova strana je namenjena crkvenim vestima i skorasnjim crkvenim aktivnostima This page is devoted to church news and recent church's activities.

VIDOVDANSKA PROSLAVA

Na sam dan Vidovdana, u nasem hramu, sluzena je sveta liturgija i opsti parastos za sve nase vladare, vojskovodje i vojnike koji svoje zivote polozise na braniku vere, nacije, Otadzbine i slobode od Kosovske bitke pa sve do najnovijih stradanja naseg Roda. Sluzili su: mesni paroh, prota Velibor i nas gost iz Berlina, protonamesnik Veljko Gacic. Otac Veljko je nadahnuto besedio na temu srpskih Vidovdana.

I ako nije bila Nedelja, poseta je bila solidna. Brat Rade Marinkovic i vredne clanice Kola Srpskih Sestara pripremili su posni rucak za sve prisutne.

A u Nedelju 18. Jula odrzan parastos Djeneralu Drazi i svima onima iz roda naseg koji koji postradase zbog imena svoga i vere Pravoslavne. Sluzili su otac Veljko i otac Velibor.

U sali je organizovana prigodna akademija kao spomen na Vidovdan, DJenerala Drazu i i sve stradalnike iz naseg roda. Govorili su: Prota Velibor, predsednik Opstine Gospodin Ratomir Nesic i predsednica KSS Gospodja Dragica Milojevic. Prigodne stihove su recitovali: Goran Vukovic, Dusan Bojicic, Elizabet Bogdanovic i Rade Marinkovic. Srpski guslar Milenko Vidakovic nadahnuto je izveo sopstvene pesme na temu Vidovdana i aktuelnih dogadjaja u Otadzbini. Odlicno i prigodno predavanje odrzao Protonamesnik Veljko Gacic, srpski svestenik iz Berlina. Predavanje donosimo u nastavku.

GOVOR PROTONAMESNIKA VELJKA GACIC

Pomaze Bog, draga braco i sestre, dragi oce Velibore, moj voljeni brate u Hristu, dragi gospodine Predsednice, postovani clanovi crkvene Uprave, draga braco i sestre, gde god se nalazili svuda da se u dobru nalazimo, ako Bog da, a dace Bog ukoliko mi to budemo zeleli i od NJega trazili.

U jeku stradanja nase voljene Zemlje, u jeku kada su tone i tone eksploziva i zeljeza padale po svetom srpskom Kosovu i svetim srpskim zemljama, najveci molitvenici nasega naroda okupljeni u manastiru Hilendaru na Svetoj Gori, obratise se srpskom narodu recima: “Pobedimo zlo u nama, a Bog ce pobediti zlo u svetu”. Nikada te reci nisu bile aktuelnije i nikada, mozda, potrebnije nasem Rodu, nego sto je to danas.

 

Danas u ovome gradu, u ovom svetome hramu, molitveno se setismo uspomene na Svetoga Cara Lazara, na sve one svete junake - mucenike koji postradase pre ravno 610 godina na svetom srpskom polju Kosovu. Secamo se danas, u molitvenoj uspomeni, i velikog junaka, vozda Treceg srpskog ustanka, generala Dragoljuba – Draze Mihailovica.

 

Mnogi od nas se pitaju kako to da se mi Srbi uvek secamo nekih stradanja, nekih muka i patnji i to slavimo kao svoje blagdane, kao svoje velike dane, kao praznike, a ne kao drugi narodi koji slave one dane kada su odnosili velike pobede u nekim bitkama, u nekim ratovima koje su vodili na ovoj planeti koja se Zemlja zove. Srpski narod, dosavsi na prostore u kojima danas obitava i zivi, na Balkanskom poluostrvu, bio je narod posten, ali narod neznabozacki. Postovao je raznorazne bogove i sve do prvog pokrstavanja Srba nije znao sta je to istina, i sta je to pravi Bog kome treba sluziti, koga treba postovati i klanjati mu se. Ali upornim radom svetih hriscanskih misionara, srpski narod je ubrzo dosao do toga stepena i stadijuma duhovnog uzrasta da se udostoji da sklopi sa Bogom savez, kao sto se toga udostojio i nas duhovni praotac Avram u Uru Haldejskom. Taj savez je bio sklopljen ne od nekog prostog coveka, nego dusom i delom jednog knezevica koji se zvao Rastko, u monastvu Sveti Sava. A to delo nastavise svi njegovi duhovni naslednici i po krvi srodnici – sveti Nemanjici. Ali tek taj zavet bi potpisan na polju Kosovu davne 1389. godine, potpisan ne rukom, ne mastilom, ne zlatom, nego onim sto je najvrednije - krvlju Svetoga Cara Lazara i svetih srpskih velikana, velmozda i vaskolikog naroda. Taj aspekt niko ne moze da shvati ko ne veruje cvrsto u Boga. Zasto slavimo Vidovdan? Zasto slavimo kada su svi tada izginuli? Ne, mi ne slavimo njihovu pogibiju, nego zavet koji je tada potpisan izmedju Srpskog Roda i Gospoda Boga Svedrzitelja.

 

Da je taj zavet ili savez mnogostruko vazniji od svega sto covek moze da ostvari na zemlji predosecao je i Car Lazar, pa stoga cu vam procitati neke reci iz njegovog razgovora sa najvecim srpskim junakom, Milosem Obilicem, uoci boja na Kosovu kada ga je ovaj odvracao od sukoba sa Turcima jer su bili mnogostruko snazniji i jaci od vojske koju je tada Srpski narod imao. Evo sta mu rece cestiti Knez Lazar na veceri: “Sve da nas i vojnicki nadvladaju, sve i da mnoge od nas pobiju ili zarobe! Nadvladace, zarobice, pobedice nasa tela a dusu Srbinovu nece moci ni da porobe niti da usmrte. Jer u dusama nasim ce ostati zivi i vecni Bog, ako njima ostane ovaj nas otpor zlu i nepravdi, i nasa ljubav prema rodu nasem i nasa gotovost na zrtvu za bliznje nase. Zato, i ako padnemo u boju i ako nam tela ostanu u ovoj nasoj svestenoj kosovskoj zemlji, bicemo opet pobednici jer ce nasa zrtva vaskrsnuti duh istine vere hriscanske i duh pravde Bozije u deci nasoj. Taj duh ce, bilo kad, pobediti i strasnija zemaljska zla, a ne samo Turke. Put zrtve je put Hrista Spasa i Gospoda naseg, put carstva nebeskoga”.

Taj duh je i sacuvao nas narod. Jer da je Knez Lazar drugacije postupio taj duh bi isceznuo i od dece Kneza Lazara, a nasih predaka i od nas danas, u duhovnom vecno zivom smislu, ne bi bilo nista. Jer Gospod kaze kroz stihove starozavetnog psalmopisca Davida, cara jevrejskog: “Oduzmes li im dah isceznuce i vratice se u svoj prah, ali posaljes li im svoj duh bice ponovo sazdani i obnovices im lice zemlje.” Taj duh je srpski narod, trudom vaskolikog naroda i vladara i svestenika i ratara, cuvao duboko u srcima njegovim.

 

Da je taj duh najvredniji shvatio je Knez Lazar na vreme i shvatali su mnogi drugi nasi preci u istoriji. Shvatio je to i Karadjordje dizuci Prvi srpski ustanak, i vladari iz dinastije Obrenovic, i Kralj Petar Prvi Oslobodioc i Aleksandar Drugi Ujedinitelj, shvatio je to i nas vojenacalnik Dragoljub – Draza Mihailovic, koji opomenu svoju vojsku recima: “Osim Boga, draga braco, nemamo drugog saveznika”. Jer je znao za savez koji je srpski narod sklopio sa Bogom u svojoj istoriji a zapecatio ga na polju Kosovu ravnom.

Posle njegovog mucenistva i velikog stradalnistva 1946. godine, nastupilo je najmracnije doba nase istorije. Najmracnije zbog toga sto nijedan zavojevac, niti osvajac nije se toliko trudio da unisti taj duh Kneza Lazara, kao sto su to cinili komunisti, odnosno komunizam. I celo vreme, ne birajuci sredstva, unistavajuci dusu nasem narodu, ipak nisu uspeli taj duh da ugase.

 

Ali sta se desava? Desava se, ipak, da je narod dugogodisnjom torturom bio zamucen i nije uspeo da raspozna znake vremena koji dolaze. Govorim ovo osvrcuci se na aktuelna zbivanja zadnjih deset godina. Vidovdan 1989. godine, mnogi od vas mozda su i bili saucesnici toga zbivanja i dogadjaja na Polju Kosovu, zaista taj Vidovdan nije obelezen kao ostali Vidovdani. Bio je mnogo drugaciji. Nikada nije bilo toliko pompe, toliko agitovanja i u drzavnim medijima. Nije bilo nikad tolike pocasti kao tada na Kosovu i od strane vojske i od drzavnih zvanicnika, od tadasnjih partijskih rukovodilaca. I pored svega, bio je to, za mene, jedan propusteni istorijski trenutak. Srpski narod nije imao bolju sansu da tada, pred licem celog sveta, izrazi svoje pokajanje, da se ispovedi, pre svega pred Bogom, pred Svetim kosovskim junacima, kojima su tada dosli na poklonjenje, da izrazi pokajanje za ono sto su tih zadnjih pet decenija cinili. A nas najveci greh, draga braco i sestre, jeste Bogo-ubistvo, Hristo-ubistvo, a svi ostali gresi su samo posledica tog najstrasnijeg i najgnusnijeg greha koji smo kao narod itekako strasno cinili.

Ali, danas se vec videlo da nesto ne stima. Ta ocekivanja, koja su plamtila u narodu da ce vec jednom da zbaci sa sebe sram i jad koji je nosio komunizam, da moze da zivi kao covek a ne kao crv, da moze da hoda uzdignutoga cela, a ne da se boji raznoraznih spijuna, raznoraznih policajaca od kojih ne smeju da kazu: ko su, sta su i odakle su. Da ne smeju da se ponose svojim svetlim srpskim imenom i svojom svetom verom pravoslavnom. Nazalost, ne. Tada srpski narod dozivi da vecina njih nije dosla u manastir Gracanicu gde su Patrijarh i svi otacestveni arhijereji sluzili zaupokojenu liturgiju svetim kosovskim mucenicima, i parastos istima. Ne. Mali broj ljudi (u odnosu na celokupan broj) je dosao tada u Gracanicu, a veci je otisao odmah tamo na Gazimestan da cuje “Vodju” koji mu je golicao usi a nije govorio ono sto treba da cinimo.

 

Zbog toga dozivesmo i ovo Kosovo da se skoro nigde na Kosovu, a da ne pomenemo Gazimestan, ne odsluzi parastos svetim kosovskim junacima. Zbog toga opredelenja, jer smo pokazali da nemamo drugog Kneza Lazara, da smo ga samo kitili kao jedan naslov na praznom ducanu, taj nije bio 1989. na Kosovu Polju. Zbog toga smo prinudjeni da se sa bolom setimo reci Cara Lazara: “Zemaljsko je za malena carstvo, a nebesko uvek i do veka”.

 

Zato cinimo dela koja te reci mogu da krase. A prvo i osnovno delo koje srpski narod treba da ucini, koje svako od nas treba da ucini, jeste da se pokaje, da pljune na sebe i na svoja ogavna dela koja je, zavodjen od drugih ili sam svojom voljom, cinio. Bez pokajanja nema spasenja. Sve je drugo, draga braco i sestre, izgovor, a izgovor trazi djavo, trazio ga je u Raju od Adama i Eve, a Bog je trazio pokajanje. Mnogo toga stoji pred nama, pred srpskim pravoslavnim narodom, ukoliko zelimo da i to malo duha i malo zaveta koji je Knez Lazar sklopio sa nasim rodom, ostane. A prvo je da deci nasoj, potomcima nasim, ostavimo amanet da se okuplja oko svoje svete Crkve. Ni jednome od nas ne sme biti tesko, da svome detetu omoguci da pohadja veronauku, da slusa reci “vode zive” sto kaze Gospod Isus Hristos. To treba da je prvi i najsvetliji zadatak u podizanju i vaspitanju svoga deteta. Samo tako mocicemo jednog dana biti opet svetao i svet narod, primer drugim narodima, da budemo dika i ponos svetom Caru Lazaru, da budemo dika i ponos generala Draze, a ne da budemo na sramotu celom svetu.

Bog je milostiv i ceka da se pokajemo, ali ne zaboravimo da Bog sudi pravedno.

Brizben, 18. jula 1999. Godine

 

 

VENCANJA

 

U toku ove godine u nasem hramu u Vajkolu vencali su se: Slobodan Veljkovic i Vesna Drobnjak, Krasto Jelisic i Sandra Denis O’Nil, Ilija Milos i Snezana Vujicic, Kristofer Gred Kern i Snezana Nastic, Slavisa Kitanovic i Suzana Simic, Miljan Stankovic i Tanja Butina, Smiljan Stankovic i Miroslava DJukic.

Neka Gospod blagoslovi njihov zajednicki bracni zivot, neka im podari hriscansku mudrost, dobru i valjanu decu.

Kao divan primer bratske sloge i hriscsanske revnosti treba pomenuti bracu Miljana i Smiljana Stankovic sa njihovim suprugama Tanjom i Miroslavom. Oni su se vencali 31. Jula i zajednicku svadbu pravili u crkvenoj sali u Vajkolu.

KRSTENJA

U istom periodu krsteni su: DZesika, cerka Darka i Radmile Panic, Maja i Aleksander deca Nedeljka i Blazenke Menicanin, Kristina cerka Slavise i Suzane Kitanovic, Jelka cerka Milorada i Gordane Petrovic.

Nega Gospod blagoslovi novorodjene pravoslavce i neka im pomogne da sacuvaju svoju veru na uzburkanom moru ovozemaljskog zivota.

 

PARASTOS MITROPOLITU IRINEJU

 

U nedelju 1. Avgusta, posle liturgije, odrzan je polugodisnji parastos blaznopocivsem Mitropolitu Irineju.

Kao sto znate, ovaj veliki Jerarh Srpske Pravoslavne Crkve predstavio se u Gospodu 2. Februara ove godine, a 8. Februara, u Novoj Gracanici, opelo je sluzio nas Patrijarh Pavle sa nekoliko arhijereja i vise svestenika. Parastosi su sluzeni sirom Novogracanicke Mitropolije.

Neka mu je vecan pomen, Bog da mu dusu prosti.

PREDSTAVILI SE U GOSPODU: Beti Kosanovic, Marija Despotovic, Adam Milenkovic, Krsto Knezevic. Neka im Gospod podari rajsko naselje.